• +385 21 465 193
  • waldorfskivrticiskrica@gmail.com
  • Put Trstenika 1, Split 21000

Waldorfska pedagogija

Waldorfski dječji vrtić Iskrica > Waldorfska pedagogija

Utemeljitelj waldorfske pedagogije, dr. Rudolf Steiner, rođen je 1861.g. u današnjoj općini Donji Kraljevec (Međimurje) u Hrvatskoj; a umro je 1925. g. u Dornachu (Švicarska). Nastojao je na cjelovit način spoznati svijet i čovjeka objedinjavajući mnoge znanstvene discipline. Od svoje sedme godine imao je „osjetilno nedokučive“ doživljaje u prirodi, koje je odraslima instinktivno prešućivao. U svojoj osamnaestoj godini, putujući vlakom, Steiner je upoznao travara i u njemu prvi put pronašao čovjeka s kojim je otvoreno mogao razgovarati o svojim duhovnim i nadosjetilnim doživljajima. Tako je spoznao da takva duhovna percepcija ima dugu tradiciju u ljudskoj povijesti.


Pored studija prirodnih znanosti (biologija, kemija, fizika) bavio se i Goetheovim prirodnoznanstvenim radovima, u kojima je pronašao mogući most između prirodnih i duhovnih znanosti. Kao privatni učitelj  jednog desetogodišnjeg dječaka koji je imao tzv. „vodenu glavu“ stekao je praktično pedagoško iskustvo (Taj je dječak već nakon dvije godine primljen i u gimnaziju, iako su ga prije proglasili nesposobnim za školovanje. Kasnije je postao liječnik!), i nikad se više nije prestao baviti pedagogijom. S 35 godina doživio je unutarnji preokret: spoznao je u osjetilnoj percepciji vanjskog svijeta važan pristup ka duhovnom svijetu.


Dr. Rudolf Steiner je smatrao da je društveno pitanje nerazdvojno povezano s pedagogijom. Kao rezultat toga 1919. g. nastala je prva waldorfska škola na načelima waldorfske pedagogije.

Opće je poznato da čovjek u svojim prvim godinama života nauči više nego svjetski putnik na svim svojim putovanjima. Time se neminovno skreće pažnja na činjenicu o postojanju djetetove nadprosječne prijemčljivosti s kojom ono prima utiske iz svoje okoline. Anologno tome, od neosporne je važnosti istaknuti bitnost dobrohotnog odgoja i pedagogije i biti pozoran: jer sve što odrasla osoba radi u prisutnosti djeteta- odgaja dijete.

Waldorfska pedagogija svojim odgojnim metodama želi zaštititi nježno dječje biće, kako bi mu omogućila odgoj i sazrijevanje ritmom i načinom koji je primjeren dobi i individualnosti djeteta. Po shvaćanju zagovornika waldorfske pedagogije, ova pedagogija je jedna od pedagoških usmjerenja koja takav zahtjevan i odgovoran zadatak vrlo adekvatno ispunjava. Jedna je to od pedagogija koja ne odgaja čovjeka u svrhu dobivanja „korisnih slugu svoje države“ (Steiner, 1995: 6), već sveobuhvatan odgoj čovjeka sutrašnjice – cjelovito ljudsko biće; sretnog, mudrog i sposobnog čovjeka koji će biti u harmoniji sa sobom i sa svijetom. 

U pozadini waldorfske pedagogije stoji antropozofija, kao duhovna znanaost. U njoj se čovjek ocrtava kao biće slobode. (Antopozofija, od grčoga anthropos = čovjek i sophia= mudrost.)
Antopozofija čovjeka opisuje i promatra u njegovoj cjelovitosti, kao tjelesno-duševno-duhovno biće, tako da waldorfska pedagogija ravnomjerno razvija cjelovito biće djeteta. Ona zastupa odgoj ka slobodi: pravo svakog djeteta da razvije i ostvari ono što već ima u sebi kao potencijal. Naime, svako dijete ima određeni dar i sposobnost stvaranja koje treba poticati, što kod djeteta razvija osjećaj samopouzdanja i optimizma. Smisao odgoja nije gomilanje znanja, nego razvijanje sposobnosti za što je moguće osmišljenije i bogatije oblikovanje života.
Preko fizičkog tijela čovjek spada u ovozemaljski svijet, preko duha ulazi u svoju duhovnu domovinu, a duša koja osjeća povezuje ta dva svijeta. Upravo te sfere moramo dobro poznavati kako bi mogli ispravno odgojno djelovati, te tako dopustiti djetetu da razvije ono što je sa sobom donijelo na ovaj svijet; zaista, waldorfska pedagogija fizičko postojanje prožima duhovnošću.
U pozadini ovih principa, uvijek se krije i pitanje kakav učinak u kasnijem životu ima ono što se u djetinjstvu i mladosti započelo putem odgoja?“ (Glocker, i suradnici, 1990: 5.)

„Ako se u svijet zamisli i osjećaja djeteta unosi ono što se slaže s pravcem njegova razvoja u dotičnom životnom razdoblju, tada se cijeli čovjek u fazi nastajanja jača na način da će to ostati njegov izvor snage kroz cijeli život, a ako se radi protivno pravcu razvoja u određenom životnom razdoblju time se čovjek slabi“ (Steiner, 1995: 20).


Za pravilan razvoj djeteta potrebna je zdrava okolina: fizička okolina sa svojim oblicima, bojama, zvukovima; duševna okolina koja sadrži sve osjećaje s kojima odrasli prilaze djeci, svijetu i svim aktivnostima koje obavljaju, te duhovna okolina u kojoj čvrst oslonac daje moralni lik roditelja ili odgajatelja koji postaje uzor vrijedan oponašanja. Imperativ Steinerove pedagogije je da djecu treba odgajati tako da se njihova kreativnost ne razara, nego da se, dapače, potiče i izgrađuje. Djeca bi trebala koliko god je moguće ranije doživjeti da učenje čini veselje; naravno u skladu s razvojnim razdobljima i metemorfozom čovjekove prirode.

Waldorfska pedagogija u vrtiću

 

Za primjenu waldorfske pedagogije u vrtiću (ali i u ostalim odgojnim i odgojno-obrazovnim waldorfskim institucijama), važno je poznavanje razvojnih faza djeteta. Stainerova waldorfska pedagogija je na osnovu proučavanja unutarnjeg i vanjskog svijeta, podijelila razvoj djeteta na fizička sedmogodišnja razodblja, koja se podudaraju sa biološkim razvojem djeteta. Tri su bitna razvojna razdoblja (sedmoljećja) u pedagoškom smislu razvoja čovjeka, no waldorfskim odgojiteljima od najveće je važnosti upravo prvo sedmoljećje.

SEDMOLJEĆJE (0. – 7. godine) Rođenjem se oslobađa fizičko tijelo koje je dotad bilo u potpunoj simbiozi s majčinim. Sada na njega djeluje okolina, izravno- putem osjetnih organa. U ovom razdoblju dijete upija svijet; ono je posve osjetilno organ; puno je povjerenja, širom otvoreno i nezaštićeno od dojmova koje susreće. Djeca u ovom razdoblju oponašaju ono što se oko njih događa- pokrete, geste, govor…ali upijaju i dublji duševni sadržaj koji ih okružuje- fizičku toplinu, boju, atmosferu te duševnost odrasle osobe (stavovi, osjećaji…). Oponašanje je za dijete važno koliko i disanje; osjetilni se dojmovi „udišu“, a oponašajući „izdišu“. Djelovanje osjetilnih dojmova prodire do u fizičko, tako da utisci iz okoline, slijevajući se u dijete, oblikuju njegove fizičke organe. Dijete uči na tijelu i s tijelom.

„Svijet je dobar“- misao vodilja ovog razdoblja.

„Čovjekov najdublji pogled na svijet i povjerenje u život ukorijenjeni su u prvoj fazi postojanja (0-7godina), a u svom osjećajnom i umjetničkom životu čovjek koristi snage koje su se pojavile i izgradile  tijekom druge faze njegova života (7-14godina). Kao svjesna osoba izgrađuje se na temeljima koji su položeni tijekom treće faze (14-21godine)“ (Lievegoed, 2005). Svatko tko je svestan tih činjenica, shvatit će koliku odgovornost prema sljedećoj generaciji imaju roditelji, odgajatelji i nastavnici.   Božanski princip Svetog Trojstva poznat kao Otac, Sin i Duh Sveti, odražava se i u ljudskom trojstvu kao mišljenje, osjećanje i volja, te u tijelu kao glava, srce i udovi. Ako se volja, sposobnost osjećanja i mišljenje razviju na pravilan, zdrav način, dijete – „čovjek u stvaranju“ dobit će blagoslov da razvije sve ono što je sa sobom donjelo, a ne ono što su mu država ili društvo dali u zadatak. Ideal prema kojem bi dijete trebalo odgojiti u harmoničnu osobu je odgoj po kojem će dijete s jedne strane razvijati praktične vještine, a s druge strane postati nositelj ljepote, mudrosti i kulture.

„Why Waldorf?“